Čovjek može dugo govoriti da je dobro, može se smijati pred drugima, svakoga jutra ustajati, odlaziti na posao, završavati obaveze i ponašati se kao da se ništa posebno ne događa, dok se istovremeno u njemu skupljaju tuga, strah, ljutnja, razočaranje i osjećaj da više nema snage da sve nosi sam. Emocije koje ne pokazujemo, međutim, ne prestaju automatski da postoje samo zato što smo odlučili da o njima ne govorimo. One mogu ostati dio našeg unutrašnjeg iskustva, održavati stanje napetosti i postepeno uticati na način na koji spavamo, razmišljamo, reagujemo i doživljavamo svakodnevni život.

Važno je odmah naglasiti da potisnute emocije nisu jednostavno objašnjenje za svaku fizičku bolest. Nije ispravno tvrditi da će neko oboljeti zato što je dugo bio tužan, ljut ili zabrinut. Bolesti mogu imati brojne genetske, biološke, okolinske i životne uzroke. Ipak, dugotrajan psihološki stres i stalno emocionalno opterećenje mogu imati stvarne posljedice po naše funkcionisanje, zbog čega odnos prema vlastitim osjećanjima nije nešto što bi trebalo zanemarivati.

KADA KAŽEMO „DOBRO SAM“, A ZNAMO DA NISMO

Mnogi ljudi veoma rano nauče da kriju ono što osjećaju. Nekome su govorili da ne treba plakati, drugome da mora biti jak, trećem da nema razloga da bude ljut, a neko je jednostavno odrastao u sredini u kojoj se o emocijama nije razgovaralo.

Tako čovjek postepeno nauči da se prilagođava.

Umjesto „povrijedio si me“, kaže: „Nije važno.“

Umjesto „ljut sam“, ćuti.

Umjesto „ne mogu više“, nastavlja dalje.

Umjesto „treba mi pomoć“, govori: „Mogu ja sam.“

Povremeno odlaganje emocija nije nužno problem. Nekada zaista moramo završiti obavezu, riješiti hitnu situaciju ili sačekati odgovarajući trenutak za razgovor. Problem nastaje kada privremeno potiskivanje postane način života.

Tada osoba više ne govori samo drugima da je dobro – počinje to pokušavati dokazati i sebi.

TIJELO REAGUJE NA STRES ČAK I KADA O NJEMU NE GOVORIMO

Kada smo pod pritiskom, naš organizam reaguje. Srce može početi brže kucati, disanje se mijenja, mišići postaju napetiji, a pažnja se usmjerava prema potencijalnoj prijetnji. Takva reakcija ima svoju svrhu i dio je prirodnog sistema koji nam pomaže da odgovorimo na zahtjevne situacije.

Problem može nastati kada stanje napetosti traje veoma dugo.

Ako čovjek mjesecima živi u konfliktu, strahu, neizvjesnosti ili emocionalnom pritisku, može imati osjećaj kao da nikada potpuno ne uspijeva da se opusti. I kada spolja sve djeluje mirno, u njemu se nastavlja unutrašnji razgovor.

„Šta ako se ponovi?“

„Zašto mi je to uradio?“

„Zašto nisam nešto rekao?“

„Šta će se dogoditi sutra?“

Takve misli mogu održavati osjećaj stresa i onda kada neposredna opasnost više ne postoji.

NEKADA TIJELO PRVO POKAŽE DA SMO PREOPTEREĆENI

Ljudi koji prolaze kroz dugotrajan stres mogu primijetiti različite simptome: poteškoće sa spavanjem, glavobolje, napetost u ramenima i vratu, probleme sa koncentracijom, promjene apetita, umor ili probavne tegobe.

To ne znači da svaki takav simptom nastaje zbog emocija.

Upravo suprotno – fizičke simptome koji traju, pogoršavaju se ili izazivaju zabrinutost treba shvatiti ozbiljno i, kada je potrebno, razgovarati sa ljekarom, umjesto automatski zaključiti da je „sve od stresa“.

Ali postoji važna poruka koju ne treba zanemariti: naše psihičko i fizičko stanje nisu dva potpuno odvojena svijeta.

Način na koji živimo, koliko spavamo, koliko smo pod stresom, kakve odnose imamo i koliko vremena provodimo u stanju napetosti može uticati na naše svakodnevno funkcionisanje.

POTISNUTA LJUTNJA NE MORA IZGLEDATI KAO LJUTNJA

Posebno je zanimljiva ljutnja.

Neki ljudi su uvjereni da gotovo nikada nisu ljuti. Ne viču, ne svađaju se i uvijek pokušavaju ostati pristojni.

Ali neizražena ljutnja ponekad se može pokazati drugačije.

Osoba postaje razdražljiva zbog sitnica. Povlači se. Osjeća gorčinu. Sve teže podnosi ljude. Počinje joj smetati ono što je nekada tolerisala. U sebi vodi razgovore koje nikada nije imala hrabrosti voditi naglas.

Ljutnja sama po sebi nije „loša“ emocija.

Ona nam ponekad govori da je neko prešao našu granicu, da smo doživjeli nepravdu ili da određena situacija više nije prihvatljiva.

Važno je šta ćemo sa tom ljutnjom učiniti.

Postoji velika razlika između priznati sebi „ovo me je naljutilo“ i povrijediti drugu osobu zbog svoje ljutnje.

TUGA KOJOJ NISMO DALI PROSTOR

Slično se događa sa tugom.

Živimo u svijetu u kojem se od ljudi često očekuje da se brzo „vrate u normalu“. Poslije gubitka, raskida, razočaranja ili velike životne promjene okolina ponekad veoma brzo počne govoriti da treba krenuti dalje.

Ali emocije nemaju kalendar.

Čovjeku nekada treba vrijeme da prihvati ono što se dogodilo.

Ako sebi nikada ne dozvoli da bude tužan, može provesti mnogo energije pokušavajući pobjeći od vlastitih osjećanja. Zatrpava se poslom, stalno je među ljudima, ne ostavlja sebi trenutak tišine ili odmah ulazi u novi odnos samo da ne bi osjećao prazninu.

To može privremeno pomoći, ali ono što nije obrađeno ponekad se ponovo pojavi kada život postane mirniji.

NAJTEŽE JE KADA GODINAMA GLUMIMO SNAGU

Postoje ljudi koje svi doživljavaju kao nevjerovatno snažne.

Oni rješavaju probleme, pomažu porodici, slušaju prijatelje, preuzimaju odgovornost i rijetko traže nešto zauzvrat.

Ali snažna osoba nije osoba koja nikada nema težak dan.

Prava emocionalna snaga uključuje sposobnost da priznamo sebi kada nam je teško.

Reći „ovo me boli“ ne znači odustati.

Reći „umoran sam“ ne znači biti slab.

Reći „treba mi pomoć“ nije poraz.

Ponekad je upravo priznanje vlastitih granica jedan od najzrelijih poteza koje možemo napraviti.

EMOCIJE KOJE POTISKUJEMO MOGU SE PRENIJETI NA ODNOSE

Neobrađene emocije ne utiču samo na osobu koja ih nosi.

One mogu početi uticati i na odnose.

Ako smo jednom bili ozbiljno povrijeđeni i nikada to nismo obradili, možemo početi očekivati isto ponašanje od nove osobe. Ako nas je neko izdao, možemo postati sumnjičavi prema nekome ko nam nije dao nikakav razlog za nepovjerenje.

Tako sadašnjost počinje plaćati cijenu prošlosti.

Čovjek tada misli da se štiti, ali zapravo dozvoljava staroj povredi da određuje nove odnose.

Zato emocionalno iscjeljenje ne znači zaboraviti šta nam se dogodilo. Znači doći do mjesta na kojem prošlost više ne upravlja svakom našom reakcijom.

NIJE CILJ IZBACITI SVAKU EMOCIJU ISTOG TRENUTKA

Postoji i druga krajnost koju treba izbjeći.

Zdrav odnos prema emocijama ne znači da sve što osjetimo moramo odmah izgovoriti drugima.

Ako smo ljuti, nije korisno vrijeđati.

Ako smo povrijeđeni, nije opravdano povrijediti nekoga drugog.

Ako smo razočarani, ne moramo donositi veliku odluku iste sekunde.

Emocija je informacija, ali nije uvijek naredba.

Možemo je primijetiti, imenovati, pokušati razumjeti i tek onda odlučiti kako ćemo postupiti.

Ponekad je dovoljno reći sebi: „Sada sam veoma ljut i neću donositi odluku dok se ne smirim.“

To je potpuno drugačije od potiskivanja.

KAKO POČETI OSLOBAĐATI ONO ŠTO NOSIMO U SEBI

Prvi korak često je jednostavno priznati sebi šta osjećamo bez osuđivanja.

„Tužan sam.“

„Razočarana sam.“

„Ljuta sam.“

„Plašim se.“

„Nedostaje mi.“

„Ovo mi više ne odgovara.“

Nakon toga možemo pokušati razumjeti šta se nalazi iza osjećanja. Razgovor sa osobom kojoj vjerujemo može pomoći. Nekome odgovara pisanje, nekome fizička aktivnost, boravak u prirodi, odmor ili postavljanje jasnijih granica.

Kada emocije postanu toliko intenzivne da ozbiljno ometaju svakodnevni život, san, posao ili odnose, razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje može biti veoma koristan.

NE MORAMO NOSITI SVE DO KRAJA ŽIVOTA

Možda je jedna od najvećih grešaka uvjerenje da moramo biti jaki tako što ćemo sve izdržati ćuteći.

Ne moramo.

Neke stvari treba izgovoriti. Neke treba oplakati. Neke odnose treba popraviti, a iz nekih treba izaći. Nekim ljudima treba oprostiti ako to želimo, ali oprost ne znači da im moramo ponovo dozvoliti da prelaze naše granice.

I postoje situacije koje jednostavno treba prihvatiti kao dio prošlosti.

Potisnute emocije ne znače automatski bolest, ali dugotrajno življenje pod stresom, unutrašnjom napetošću i neriješenim emocionalnim teretom može ozbiljno narušiti kvalitet života.

Zato nije slabost poslušati sebe.

Ponekad nam tijelo i um ne govore da smo slabi, već da smo predugo pokušavali biti jaki bez odmora.

Ne možemo promijeniti sve što nam se dogodilo, ali možemo promijeniti način na koji ćemo to nositi dalje. I možda pravo oslobađanje počinje upravo onog trenutka kada prestanemo govoriti „nije mi ništa“ i prvi put sebi iskreno priznamo:

„Jeste me boljelo. Ali više ne želim da ono što me je povrijedilo upravlja ostatkom mog života.“