Postoje rane koje vrijeme ne uspijeva jednostavno izbrisati, posebno kada su ih napravili ljudi od kojih smo kao djeca očekivali bezuslovnu ljubav, sigurnost, razumijevanje i zaštitu, jer kada nas povrijedi neko koga možemo napustiti, udaljiti se ili jednostavno izbrisati iz svog života, bol vremenom može postati podnošljivija, ali kada nas povrijede roditelji, u nama često ostaje mnogo dublji osjećaj nepravde koji godinama nosimo sa sobom, čak i onda kada mislimo da smo sve odavno ostavili iza sebe.
Neko je odrastao uz roditelja koji nikada nije znao reći „volim te“, neko je cijelo djetinjstvo pokušavao zaslužiti pohvalu koja nikada nije dolazila, neko je stalno slušao kritike, poređenja i riječi zbog kojih je vjerovao da nikada nije dovoljno dobar, dok je neko možda imao sve materijalno što mu je bilo potrebno, ali mu je nedostajalo ono što nijedan novac ne može nadomjestiti – osjećaj da ga neko vidi, razumije, prihvata i voli upravo takvog kakav jeste.
Zbog toga se ogorčenost prema roditeljima ne pojavljuje bez razloga, niti treba nekome jednostavno reći da zaboravi ono što ga je boljelo samo zato što su u pitanju majka ili otac, jer postoje iskustva koja ostavljaju duboke posljedice i koja čovjek mora najprije priznati sebi prije nego što uopšte može razmišljati o tome kako će ih jednog dana ostaviti iza sebe.
MOŽETE VOLJETI RODITELJE, A IPAK PRIZNATI DA SU VAS POVRIJEDILI
Jedna od najtežih stvari jeste prihvatiti da dvije naizgled suprotne istine mogu postojati istovremeno, pa tako možete voljeti svoje roditelje, biti zahvalni za određene stvari koje su učinili za vas, razumjeti da ni njihov život nije bio jednostavan, a ipak jasno priznati da su neke njihove riječi, postupci ili odluke ostavili rane koje ste kasnije morali sami liječiti.
Roditelji nisu savršeni ljudi koji onog trenutka kada dobiju dijete automatski dobijaju sve odgovore, jer i oni u roditeljstvo često donose vlastite strahove, neizliječene traume, obrasce ponašanja koje su naučili od svojih roditelja i probleme o kojima se u njihovoj generaciji možda nikada nije razgovaralo, ali razumijevanje razloga zbog kojih su se ponašali na određeni način ne znači da morate tvrditi da vas njihovo ponašanje nije povrijedilo.
Možete razumjeti da je vaš otac možda bio hladan zato što ni njemu niko nije pokazivao nježnost, možete razumjeti da je vaša majka možda bila pretjerano stroga zato što je vjerovala da vas tako priprema za život, ali istovremeno možete priznati da vam je kao djetetu nedostajala toplina, podrška ili riječ koja bi vam pokazala da ne morate biti savršeni da biste bili voljeni.
Razumjeti nekoga ne znači opravdati sve što je uradio, baš kao što priznati vlastitu bol ne znači da morate zauvijek ostati zarobljeni u njoj.
OGORČENOST VAS MOŽE DRŽATI VEZANE ZA PROŠLOST MNOGO DUŽE NEGO ŠTO MISLITE
Najveći problem sa dugotrajnom ogorčenošću nije samo u tome što se sjećate onoga što se dogodilo, već u tome što prošlost polako počinje određivati način na koji doživljavate sebe, druge ljude i odnose koje danas gradite, pa možete imati četrdeset, pedeset ili šezdeset godina, a ipak u određenim trenucima reagovati iz onog dijela sebe koji još uvijek čeka da roditelj konačno kaže da je ponosan na vas, da prizna svoju grešku ili da vam pruži ljubav koju ste nekada toliko željeli.
Možda cijeli život pokušavate dokazati koliko vrijedite jer ste odrasli sa osjećajem da nikada niste bili dovoljno dobri, možda teško vjerujete partneru jer ste rano naučili da ljudi koje najviše volimo mogu najviše razočarati, a možda vam je teško prihvatiti kompliment, pokazati slabost ili zatražiti pomoć zato što ste još kao dijete zaključili da morate sve moći sami.
Tada roditelji više ne moraju ništa govoriti niti raditi, jer njihove stare riječi nastavljaju živjeti u vašoj glavi, a upravo je to ono od čega se čovjek treba pokušati osloboditi, ne zato što ono što se dogodilo nije bilo važno, nego zato što više ne želi da jučerašnja bol određuje kakav će biti njegov sutrašnji život.
OPROSTITI NE ZNAČI ZABORAVITI, NITI ZNAČI DOZVOLITI DA VAS NEKO PONOVO POVRIJEDI
Oprost je jedna od riječi koja se često koristi previše lako, posebno kada ljudi koji nisu doživjeli vašu bol govore da „morate oprostiti jer su vam to roditelji“, ali stvarni proces oslobađanja od ogorčenosti mnogo je složeniji od jedne odluke i nikome se ne može narediti da oprosti nešto što još uvijek pokušava razumjeti.
Ako jednog dana odlučite oprostiti, to ne znači da ste rekli da je ono što se dogodilo bilo prihvatljivo, ne znači da morate zaboraviti, ne znači da morate ponovo uspostaviti bliskost, niti znači da ste dužni otvoriti vrata osobi koja nastavlja ponavljati ponašanje zbog kojeg ste se udaljili.
Možete oprostiti i postaviti granicu, možete razumjeti roditelja i istovremeno odlučiti da određene teme sa njim više nećete otvarati, a u odnosima u kojima postoji kontinuirano ponižavanje, manipulacija ili zlostavljanje možete zaključiti da vam je potrebna velika distanca ili prekid kontakta kako biste zaštitili sebe.
Oslobađanje od ogorčenosti nije povratak u isti odnos po svaku cijenu, nego prestanak dozvoljavanja da vam ono što se dogodilo svakodnevno oduzima mir.
NEMOJTE PROVESTI ŽIVOT ČEKAJUĆI IZVINJENJE KOJE MOŽDA NIKADA NEĆE DOĆI
Jedna od najbolnijih stvari za odraslo dijete jeste nada da će roditelj jednog dana konačno razumjeti šta je uradio, doći i reći sve ono što ste godinama željeli čuti, priznati da je pogriješio, pokazati žaljenje i možda prvi put jasno reći da ste zaslužili više ljubavi, pažnje, zaštite ili razumijevanja nego što ste dobili.
Takvo izvinjenje može imati ogromnu vrijednost, ali problem nastaje kada vlastiti mir uslovimo njegovim dolaskom, jer tada nekome drugom predajemo ključ našeg unutrašnjeg života i govorimo sebi da ćemo moći krenuti dalje tek kada se ta osoba promijeni.
A šta ako se nikada ne promijeni?
Šta ako vaš roditelj nikada ne bude sposoban priznati grešku, ako svaki razgovor završi opravdavanjem, negiranjem ili riječima da pretjerujete, i šta ako jednostavno nikada ne dobijete objašnjenje koje bi zadovoljilo onaj dio vas koji ga još uvijek čeka?
Tada pred vama ostaje veoma važan izbor: možete nastaviti čekati da neko drugi popravi prošlost koju više niko ne može promijeniti ili možete polako početi graditi život u kojem vaš mir više neće zavisiti od tuđeg priznanja.
NAJVEĆA OPASNOST JE DA NESVJESNO PRENESETE DALJE ONO ŠTO JE VAS POVRIJEDILO
Neobrađene rane imaju nezgodnu osobinu da se ponekad pojavljuju tamo gdje ih najmanje očekujemo, pa čovjek koji je cijelo djetinjstvo slušao kritike može jednog dana primijetiti da i sam kritikuje svoje dijete, osoba kojoj nikada nisu pokazivali nježnost može shvatiti da joj je teško reći partneru koliko ga voli, dok neko ko je odrastao u kući punoj konflikta može nesvjesno ulaziti u odnose u kojima se stalno ponavlja ista napetost jer mu je upravo takav način života postao poznat.
To, međutim, ne znači da smo osuđeni ponoviti ono što smo vidjeli kod svojih roditelja, jer trenutak u kojem prepoznamo obrazac predstavlja trenutak u kojem prvi put dobijamo stvarnu mogućnost da ga promijenimo.
Možete sebi reći da ste odrasli na jedan način, ali da svoju djecu ne morate odgajati isto, možete naučiti pokazivati emocije iako ih u vašoj kući niko nije pokazivao, možete razgovarati umjesto vikati, možete pohvaliti umjesto stalno tražiti greške i možete izgraditi dom u kojem će se ljudi osjećati sigurno čak i ako vi takav dom niste imali.
Možda prošlost ne možete promijeniti, ali možete odlučiti gdje će se određeni porodični obrazac završiti.
NE MORATE NOSITI GREŠKE SVOJIH RODITELJA DO KRAJA ŽIVOTA
U jednom trenutku života postaje važno shvatiti da više niste ono malo dijete koje nema izbora i koje mora čekati da odrasli oko njega odluče kakav će biti njegov dan, jer danas možete birati ljude kojima ćete dati pristup svom životu, možete postavljati granice, možete otići iz odnosa koji vas uništavaju i možete stvarati odnose u kojima ćete dobijati ono što vam je nekada nedostajalo.
Ne možete se vratiti u prošlost i zagrliti dijete koje ste nekada bili onda kada mu je zagrljaj bio najpotrebniji, ali danas možete prestati kažnjavati sebe zbog stvari koje to dijete nije moglo kontrolisati i možete početi graditi život u kojem se više nećete stalno dokazivati ljudima koji možda nikada neće znati dati priznanje koje ste čekali.
Ne morate cijeli život pokušavati pokazati roditeljima da ste uspjeli, ne morate birati partnera samo da biste dokazali da su oni pogriješili, ne morate juriti savršenstvo zato što ste nekada vjerovali da ćete tek kada budete savršeni zaslužiti ljubav, jer vaša vrijednost nije počela onog dana kada ju je neko drugi prepoznao, niti će nestati ako je neko nikada ne bude sposoban vidjeti.
NAJVEĆA POBJEDA JE KADA PROŠLOST PRESTANE UPRAVLJATI VAŠOM SADAŠNJOŠĆU
Možda nikada nećete potpuno zaboraviti određene riječi, možda ćete se nekih događaja uvijek sjećati sa tugom i možda će postojati trenuci kada ćete ponovo pomisliti kako bi vaš život izgledao da ste od roditelja dobili više podrške, nježnosti ili razumijevanja, ali cilj nije izbrisati prošlost kao da se nikada nije dogodila, nego doći do tačke u kojoj ona više nema snagu da određuje svaku vašu odluku.
Mir dolazi onda kada više ne morate svakodnevno voditi stare rasprave u svojoj glavi, kada prestanete čekati da neko konačno postane roditelj kakav vam je bio potreban prije mnogo godina i kada shvatite da danas imate pravo napraviti život koji neće biti produžetak tuđih grešaka.
Osloboditi se ogorčenosti prema roditeljima zato ne znači osloboditi njih odgovornosti za ono što su uradili, nego osloboditi sebe obaveze da njihov teret nosite do kraja života, jer možda ne možete birati kakvo ste djetinjstvo dobili, ali možete odlučiti da vaša budućnost neće zauvijek pripadati prošlosti koja vas je povrijedila.
