To je pitanje koje su sebi postavile hiljade žena nakon razočaranja, neprospavanih noći i ljubavi koja nije završila onako kako su se nadale. Nije zato što su naivne. Nije zato što nisu dovoljno pametne. I nije zato što ne vide znakove upozorenja.
Istina je mnogo dublja.
Dobre žene vole srcem. Kada nekoga zavole, ne gledaju samo ono što osoba jeste danas, već i ono što bi mogla postati sutra. One vide potencijal tamo gdje drugi vide probleme. Vjeruju da ljubav može izliječiti rane, promijeniti karakter i probuditi ono najbolje u čovjeku.
Upravo zbog toga često zavole muškarca koji nije spreman za ljubav kakvu one pružaju.
Dobra žena ne traži savršenstvo. Ona je spremna oprostiti grešku, pružiti drugu šansu i ostati onda kada bi mnogi otišli. Problem nastaje kada druga osoba njenu dobrotu počne uzimati zdravo za gotovo.
Mnoge žene ne zaljube se u ono što muškarac pokazuje, nego u ono što osjećaju da krije u sebi. Vole njegov osmijeh, njegovu ranjivost, trenutke kada pokaže nježnu stranu. I onda vjeruju da će upravo ta strana jednog dana postati njegova prava priroda.
Ali čovjek se ne mijenja zato što ga neko voli.
Mijenja se samo ako on sam to želi.
Zato dobre žene često ostanu predugo. Ostanu nakon prvog razočaranja. Nakon druge laži. Nakon obećanja koje nije ispunjeno. Ne zato što su slabe, nego zato što vjeruju da će sutra biti bolje.
One pamte lijepe trenutke i nadaju se da će se ponoviti.
Pogrešni muškarci često prepoznaju upravo takve žene. Prepoznaju njihovu odanost, njihovu toplinu i spremnost da razumiju. Neki to cijene, ali neki to iskoriste. Znaju da će dobra žena pronaći opravdanje za njihovo ponašanje. Znaju da će pokušati razumjeti njihove postupke čak i kada oni sami ne mogu objasniti zašto su povrijedili nekoga.
I tako nastaje začarani krug.
Žena daje još malo ljubavi. Muškarac daje još jedno obećanje. Žena vjeruje. Muškarac ponovo razočara.
Najtužnije je što dobre žene često misle da nisu bile dovoljno dobre kada veza propadne. Preispituju svaku svoju riječ, svaki postupak i pitaju se gdje su pogriješile.
A istina je da nisu pogriješile zato što su voljele.
Pogriješile su samo onda kada su zaboravile da i same zaslužuju biti voljene na isti način.
Ljubav ne bi trebala biti stalna borba za nečiju pažnju. Ne bi trebala biti čekanje da se neko promijeni. Ne bi trebala biti nada da će jednog dana osoba postati ono što obećava da jeste.
Prava ljubav ne traži da nekoga spašavaš.
Prava ljubav dolazi kada dvije osobe zajedno grade, a ne kada jedna neprestano popravlja ono što druga ruši.
Dobre žene često zavole pogrešne muškarce jer imaju veliko srce. Jer vjeruju u ljude. Jer vide svjetlost čak i tamo gdje je drugi ne vide.
Ali život ih s vremenom nauči važnu lekciju.
Nije njihova dužnost da spašavaju svakoga koga vole.
Nije njihova obaveza da liječe tuđe rane po cijenu vlastitih.
I nije njihova sudbina da ostanu tamo gdje nisu cijenjene.
Jednog dana dobra žena shvati da prava ljubav ne dolazi kroz suze, neizvjesnost i stalnu borbu. Shvati da postoji muškarac koji neće tražiti da ga uvjerava koliko vrijedi. Muškarac koji neće odlaziti da bi vidio hoće li ga čekati. Muškarac koji neće koristiti njenu dobrotu kao slabost.
Tada se sve mijenja.
Jer dobra žena koja nauči svoju vrijednost više ne bira muškarca kojeg mora popravljati.
Bira muškarca koji je sposoban da čuva njeno srce jednako pažljivo kao što ona čuva njegovo.
I tada ljubav konačno prestaje da boli i počinje da liči na ono što je oduvijek trebala biti – mir, sigurnost, poštovanje i sreća.
